Načelno savezništvo: paralele Balkana i Bliskog istoka

 Izreka „divide et impera“ nikada nije zaboravljena i nikada nije izbačena iz upotrebe u rimsko doba. Svako carstvo koristi takvu strategiju za postizanje svojih ciljeva, kroz koje ne može lako proći. S druge strane, lekciju iz principijelnog savezništva treba naučiti, iznova i iznova, nakon mnogih poraza. Trenutci u povijesti kada su male zemlje (u usporedbi s carstvima) stajale na samom kraju, braneći svoj suverenitet i savezništvo što je ključ uspjeha, bile su vrlo rijetke. Jedan od takvih primjera je Os otpora, savez koji je na teškim iskušenjima gotovo osam godina. Krvavi rat, stotine tisuća ubijenih, milijuni raseljenih, ali alijansa ostaje neprekinuta. Pritisci na Assada da se distancirao od Irana i Hezbolaha prije rata nisu urodili plodom. Razumijevanje situacije na putu buduće perspektive, natjerati predsjednika Assada da ostane principijelan u ovom trideset godina starom savezu. Pa, koja je bila druga opcija? Sigurno možemo napraviti neke paralele iz iskustva s Balkanom.

Neke balkanske države bile su u sličnoj situaciji najmanje dva puta u 20. stoljeću. Balkanski savez (Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora) protiv Osmanskog carstva i Mala Antanta (Jugoslavija, Čehoslovačka i Rumunjska) protiv revizionističkih zemalja nakon 1. svjetskog rata Austro-Ugarska i Njemačka imale su za cilj izgradnju velike željezničke pruge koji bi povezao Srednju Europu i Bliski Istok, tj. Osmansko Carstvo gdje su se u tom razdoblju nalazila ogromna naftna polja, vrlo slično nedavnom projektu cjevovoda za prijenos plina iz Perzijskog zaljeva u Europu. Kad je Austro-Ugarska vidjela političku moć balkanskog saveza u Prvom balkanskom ratu, upotrijebili su velik novac i agente za uništavanje pakta, posebno između Srbije i Bugarske. Na kraju teritorijalni sporovi između ove dvije, zajedno s utjecajem Austro-Ugarske, doveli su ove dvije zemlje na rub krvavog rata. Ovaj sukob iscrpio je zemlje Balkana i stavio krvnu liniju na način da se uspješan savez ne može ponovno stvoriti.

Rezultati u bliskoj budućnosti bili su da je Srbija izgubila 30% svoje muške populacije tijekom svjetskog rata, dok je Bugarska kockajući se na središnjim silama izgubila velik dio svog teritorija nakon rata. Tu bi se bijedu moglo izbjeći ako bi njihov savez stajao na principijelan način. U tom bi slučaju obje države mogle imati manje žrtava i mogle bi obraniti svoj nacionalni i ekonomski suverenitet. Drugi primjer je Mala Antanta, savez koji je mogao okupiti oko 3 milijuna ljudi i imao je širi savez s Francuskom. Ipak, nacionalno pitanje nije bilo pravilno riješeno u međuratnom razdoblju, pa je i ovdje načelo savezništva bilo prekršeno.

Kada je Hitler započeo svoj projekt ekspanzionizma 1936. godine, nije bio vojno jak, ali stara je maksima ponovno korištena ovdje, širom Jugoslavije (Stojadinović i Pavle), a kasnije i u Rumunjskoj. Uspio je okružiti svoju glavnu metu, Čehoslovačku. Rezultat je bio da je Hitler dobio najbolju industriju oružja u Europi, Jugoslavija je izgubila oko milijun ljudi u Drugom svjetskom ratu, a Rumunjska više od 300 000 ljudi na istočnom frontu, kao i dodatnih 100 000 tijekom sovjetske protuofenzive. Nadalje, Čehoslovačka je imala gubitak od oko 350 000 ljudi. Ukupni gubici uključuju više od 1.500.000 mrtvih i potpuno uništene nacionalne resurse. Sve se to moglo izbjeći politikom načelnog savezništva. Mnogi ljudi još uvijek misle da će izbjeći klanje ako izbave svoju zemlju iz takvih saveza, i daju carstvima ono što žele. Mnogi ljudi misle da će izbjeći klanje ako svoju zemlju i savez stave po strani, a carstvima daju ono što žele. Ova pogrešna procjena jedan je od glavnih razloga zašto carstva nalaze slabu točku u savezništvima, pored ideoloških i religijskih sukoba u određenim zemljama ili savezima koji su ciljani.

Usporedba između Balkana i Bliskog istoka kao predmeta utjecaja imperijalne moći dobar je primjer kako bi "male" države trebale djelovati. Trenutni sirijski predsjednik, kao i njegov otac prije njega, savršeno je znao da ne postoji srednje rješenje i Bliski Istok će se oblikovati na ovaj ili onaj način, a ako odustanu od saveza s Osovinom otpora, prvo će izgubiti suverenitet i nakon što bi cijela ta budućnost regije bila puno drugačija u korist zapadnih carstava i njihovih regionalnih saveznika. Nakon što se ovaj trenutak dogodi, sve je uzalud i ne postoji druga mogućnost osim čekanja povijesnog trenutka, pucanja lanca carstva. Načelo savezništva dakako koštalo je ljudskih života i materijalnih resursa, ali poraz i oblikovanje Bliskog istoka pod imperijalnom kontrolom u perspektivi bi bilo mnogo gore, nego bilo koji gubici do sada pretrpljeni. To je bitka života i smrti, ali barem su neke povijesne lezije jasno naučene i izbjegnute su mnoge pogreške iz prethodnog iskustva poraženih zemalja i saveza, a mi vidimo perspektivu te politike koja jasno daje primjer i svjetlost svijetu, postoji drugi način osim poniženja i poraza.

Autor :Vladimir Gujaničić