Zaboravljena agresija na Jugoslaviju: ciljevi, posljedice i pouke

 

Ovog proljeća Srbija obilježava dvadesetu obljetnicu gotovo zaboravljene 78-dnevne agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju, točnije današnju Srbiju i Crnu Goru. NATO misija pod vodstvom SAD-a predstavljala je prvu veliku vojnu intervenciju od raspada Sovjetskog Saveza, s ciljem postizanja globalne hegemonije. Ovaj je rat bio vrlo specifičan u smislu ciljeva, međusobne provedbe i metoda korištenih za postizanje vojno-političkog "rješenja".

Nakon krvavih ratova u Hrvatskoj i Bosni (bivše jugoslavenske republike) i Daytonskog sporazuma 1995. godine, Savezna Republika Jugoslavija ostala je jedina neupisana u novom obliku europskog i globalnog tržišnog sustava, s neovisnim ekonomskim i kulturnim modelom. Tijekom tih ratova, jugoslavensko je gospodarstvo teško pogođeno nekoliko rundi međunarodnih sankcija i srpskih izbjeglica iz Bosne i Hrvatske.

U vojnoj sferi, jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević uspio je stvoriti srpski entitet u Bosni, ali nije uspio to učiniti u Hrvatskoj. Njegov predsjednički autoritet bio je poljuljan zbog ovih ratova, ali on je i dalje ostao na vlasti. Od 1995. do 1997. ukinut je embargo protiv SR Jugoslavije i njezino se gospodarstvo počelo oporavljati. Ipak, izbila je nova kriza s ciljem svrgavanja jugoslavenskog vodstva i njegova zamjena s proamerički lojalnom vladom. Jedini mogući scenarij za postizanje ovih ciljeva bila je eskalacija zamrznutog sukoba između Srba i Albanaca u srpskoj autonomnoj regiji Kosovo i Metohija.

Albanske nacionalističke pobune imaju dugu povijest, koja je započela u Kraljevini Srbiji i trajala do vremena socijalističke Jugoslavije. Posljednje dvije velike pobune zabilježene su 1981. i 1989. godine, ali su ugušene. Važan događaj u Albaniji izazvao je novu krizu koja se brzo prelila i na Kosovo, naime albanski građanski rat 1997. godine koji je doveo do krađe velike zalihe oružja, nakupljenog tijekom ere Envera Hoxhe. Ogromna količina ovog oružja prošvercana je na Kosovo i Metohiju, gdje je Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) stvorena kao nova gerilska vojska. Zapad je istodobno izvukao njihovu posljednju kartu pozivajući na pravo na samoodređenje.

Sukobi na Kosovu pokrenuti su na klasičan način, sporadičnim sukobima protiv policije, prekograničnih zasjeda i militantnih skupina koje su prelazile iz Albanije na jugoslavenski teritorij. OVK je preuzela odgovornost za napade na sela etničkih Srba, vladine zgrade i policijske stanice. 1998. godine manji sukobi prerasli su u pobunu u svim razmjerama, uglavnom u područjima u kojima su Albanci bili etnička većina. U to su vrijeme albanski pobunjenici brojili 30 000 ljudi naoružanih do zuba, pa je Jugoslavenska vojska počela pomagati policijskim snagama koje nisu imale dovoljno osoblja za suzbijanje pobune.

U ljeto 1998. pobunjenici su bili blizu poraza, a zapadni mediji i diplomati počeli su prijetiti jugoslavenskoj vladi vojnom intervencijom ako Beograd ne povuče svoje elitne jedinice s Kosova. Kosovska verifikacijska misija OESS-a, koju je predvodio američki diplomat William Walker, poslana je na Kosovo kako bi pregovarala o prekidu vatre i zaustavila uništavanje OVK. Ovaj je potez bio protiv volje naroda, s obzirom na to da su glasači na referendumu održanom iste godine odlučno odbacili strano miješanje u krizu, ali još uvijek pokazuje spremnost Jugoslavije da surađuje za mir.

U ovom trenutku zavjerenici su došli do završne faze planiranog djelovanja. Prva je bila stvaranje i naoružavanje agresivnih pobunjeničkih skupina, druga prikazivanje u masovnim medijima kao potlačene strane, a posljednja faza bila je odabir odgovarajuće obmane i korištenje kao izgovor za vojnu intervenciju, čime je okončana posljednja suverena država u regiji. Put ove operacije ovisio je o mnogim čimbenicima i okolnostima.

Navodni masakr kao završna faza

Nakon nekoliko mjeseci na Kosovu, misija OESS-a uspjela je spasiti preostale borce OVK od potpunog uništenja. Situacija na terenu još uvijek nije bila dobar povod za izravnu vojnu intervenciju, zbog čega je Zapad očajnički tražio uzrok koji bi promijenio javno mnijenje i dao opravdanje za napad. U siječnju 1999. godine, Specijalna antiteroristička jedinica srpske policije izvela je operaciju protiv pobunjenika OVK u selu Račak. Američki diplomat William Walker odmah je pozvao finsku forenzičku istražiteljicu Helenu Ranta da javno kaže da su pobunjenici zapravo civili i pucani iz neposredne blizine. Nije imala hrabrosti to priznati 1998. godine, ali u svojoj autobiografiji iz 2008. godine Ranta je napisala da je bila pod značajnim pritiskom.

U svakom slučaju, već je u zimu 1998. godine odlučeno da se pokrene vojna akcija u punoj prodaji, pa je Walker iskoristio ovu priliku da krene naprijed s takvim planovima. Toga je bila svjesna i jugoslavenska vojska, pa se mjesecima prije početka napada pripremala za obranu od zračnih napada, a njihova je budnost spasila mnoge živote i opremu u predstojećem sukobu. Dodatni dokaz da je rat bio neizbježan jest činjenica da je koalicija pod vodstvom SAD-a započela napad bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a.

Agresija i pogrešne procjene

NATO pod vodstvom SAD-a započeo je bombardirajuću kampanju protiv Jugoslavije lansiranjem 20 krstarećih raketa Tomahawk na stacionarne objekte jugoslavenske vojske i policije. Protuzračna obrana nije reagirala na prvi napad. Tako su NATO planeri bili uvjereni u brzo uništavanje ključnih ciljeva na način prethodne akcije Pustinjska oluja i da će jugoslavenska vlada tražiti prekid vatre nakon najviše tjedan dana sukoba. Takve su se pretpostavke pokazale potpuno pogrešnima.

Samo dva dana nakon što je započela intervencija, jugoslavenska protuzračna obrana oborila je američki stealth lovac F-117 Nighthawk, što je za SAD bilo veliko poniženje. Osim toga, jugoslavensko zrakoplovstvo izvelo je napad u niskom letu na baze OVK u Albaniji, izbjegavajući američke radarske sustave i oštetivši neprijateljsku helikoptersku flotu. Zbog svoje tehnološke nadmoći, snage NATO-a uspjele su protiv nepokretnih ciljeva, ali protiv pokretnih jedinica doživjele su velike neuspjehe koji će biti otkriveni tek nakon rata.

Istodobno s NATO bombardiranjem, borci OVK podržani od zračnih snaga NATO-a i albanske vojske pokušali su izvršiti invaziju na područje oko Košara na granici između SR Jugoslavije i Albanije. OVK je nastojala ući na Kosovo i prekinuti komunikacijske puteve Jugoslavenske vojske, a također je zauzela područje Metohije. Međutim, kopnena operacija završila je neuspjehom, sa stotinama mrtvih i ranjenih. OVK je također prodrla nekoliko kilometara u jugozapadno područje planine Paštrik, ali opet je pretrpjela velike žrtve i veći dio provincije ostao je pod nadzorom Jugoslavije. Ove dvije bitke pokazale su da OVK nije sposobna napredovati bez obzira na potporu zrakoplovstva NATO-a.

Razlozi za postizanje ciljeva SAD-a

Glavni razlozi zbog kojih rat nije završio u korist Jugoslavije su mali NATO-ovi gubici u zrakoplovima (u usporedbi s njihovim resursima), kao i činjenica da jugoslavenska protuzračna obrana nije bila u stanju zaštititi svoje industrijske kapacitete. U dugotrajnom ratu Jugoslavija bi vjerojatno izgubila svu svoju vojnu industriju i stoga se više neće moći oduprijeti. Ukupno je NATO izgubio samo dva zrakoplova (ili do 61 prema jugoslavenskim tvrdnjama), ali u oba slučaja ti su gubici bili mali.

S druge strane, NATO zrakoplovstvo također je doživjelo poniženje u smislu male količine uništene opreme i ubijenih vojnika u zračnim napadima. Tijekom zračne kampanje koja je trajala 78 dana, NATO je ubio ukupno 244 neprijateljska vojnika, dok je nekoliko stotina drugih ubijeno u kopnenim operacijama protiv OVK. Pokazalo se da su pokretni ciljevi vrlo komplicirani za uništavanje, kao i da se lako kamufliraju. Istu je lekciju kasnije naučio i Izrael tijekom zračnih napada na Libanon 2006. godine.

Albanska OVK brojala je tisuće mrtvih i nestalih. Ubijene su i tisuće srpskih civila, ali najgore posljedice došle su nakon rata. NATO bombardiranje iskoristilo je između 10 i 15 tona osiromašenog urana, što je izazvalo veliku ekološku katastrofu i pogodilo tisuće civila, posebno u južnoj i središnjoj Srbiji. Deseci žrtava ovog ratnog zločina također su i same NATO trupe.

Povlačenje i posljedice

Nakon što je izgubila samo jednoznamenkasti postotak ukupne opreme i odbila kopnene napade iz Albanije, jugoslavenska vojska povukla se s Kosova u skladu s sporazumom iz Kumanova. Kontrolu nad regijom službeno su preuzeli UN, ali vojnici su uglavnom bili iz zemalja NATO-a. Uz jugoslavensku vojsku, više od 250.000 srpskih civila pobjeglo je s Kosova, bojeći se odmazde NATO-ovih trupa i albanskih militanata koji su se slobodno spuštali iz planina i šuma u gradove i sela. Napokon, Amerikanci su postigli svoje ciljeve 5. listopada 2000., kada je srušena Miloševićeva vlada. Nestala je posljednja balkanska zemlja koja se suprotstavila globalnoj hegemoniji SAD-a.

Lekcije

U širem geopolitičkom kontekstu, Jugoslavija je bila strateški okružena sa svih strana, što nije bio prvi slučaj u srpskoj povijesti. Jugoslavenska vojska pokazala se vrlo sposobnom u mnogim sferama, ali nije uspjela postići pobjedu zbog zračne prevlasti NATO zrakoplovstva. Do sirijskog rata, NATO je koristio isti model protiv svojih neprijatelja, postižući pobjedu isključivo primjenom zračnih snaga, a neprijateljski vojni poraz kasnije će se pretvoriti u politički poraz. Svakako, bez regionalnih saveza, male države ne mogu dulje vrijeme osporavati velike sile.

Autor : V. Gujaničić