Izraelsko-iranska velika igra

 Između krajnjeg cilja koji je "nadohvat ruke" Irana i njegovih saveznika, izraelske želje da ga uspori, ali i nemogućnosti da ga u potpunosti spriječi, može se reći da igra ulazi u sam kraj na Bliskom Istoku.

Intenzitet sukoba na svim poljima između Irana i Izraela zbog daljnje projekcije politike dviju suprotstavljenih država na Bliskom istoku intenzivirao se posljednjih mjeseci. Tema je, naravno, iranski nuklearni program. Nakon atentata na nuklearnog fizičara, Iran je jasno stavio do znanja da je započelo obogaćivanje urana do 20 posto, povlačeći crvenu liniju protiv daljnjih pritisaka. Osnovno pitanje koje se ovdje postavlja jest želi li Iran zaista proizvoditi nuklearno oružje ili samo prijeti probijanjem blokada koje mu Zapad nameće u ekonomskoj sferi? Treba podsjetiti da su velike sile (među njima SAD i EU) pregovarale o nuklearnom sporazumu s Iranom 2015. godine, nakon čega su ukinute sankcije toj zemlji. Rezultat je bio brzi oporavak iranske ekonomije i značajno poboljšanje financijske situacije, što je dovelo do širenja iranskog utjecaja u regiji. Pokazalo se da je, dugoročno i kratkoročno, nenuklearni Iran bez sankcija za američke i izraelske interese opasniji od Irana koji proizvodi obogaćeni uran, zbog čega se ova igra mačke i miša nastavlja.

Završna faza S obzirom na to da projekt Arapsko proljeće nije uspio postići svoje ciljeve kada je riječ o Iranu i projektu koji stoji iza Osovine otpora te da je osiguran kopneni izlaz Irana preko graničnog prijelaza Abu Kamal, obrisi nove Bliski Istok postaje sve češći, vidljiviji. Nekoliko američkih baza u Iraku i Siriji na putu je da formiraju novu os na Bliskom istoku - Iran, Irak, Sirija i potencijalno Libanon, a kurdska paradržava preko Eufrata nema izgleda za opstanak, ali još uvijek izvršava svoju funkciju. Najveći strah od realizacije ovog projekta zasigurno je Izrael, koji neprestano pokušava zaustaviti ovaj medijski, obavještajni i vojni projekt, za sada još uvijek neuspješan.

Utjecaj Irana na regionalnu politiku nikada nije bio veći. Ekspedicijske snage u Iraku, Huti u Jemenu, desetljećima stari saveznik Sirijske Arapske Republike, i Hezbollah na jugu Libanona, govore o snazi ​​Irana u slučaju potencijalnog regionalnog rata. Do sada prijetnje Sjedinjenih Država i Izraela nisu se ostvarile, jer sve kalkulacije vode do jednog zaključka: Iran i njegovi saveznici ne mogu biti poraženi u konvencionalnom regionalnom ratu. Zbog toga je Amerika s povlačenjem snaga iz Iraka prešla na strategiju maksimalnog ekonomskog pritiska i odugovlačenja. Nakon nekoliko godina jasno je da iranski narod nije mogao pasti na koljena kao prije Iraka, Jugoslavije ili nekih drugih zemalja čije se stanovništvo zbog snažnog vanjskog pritiska uglavnom okrenulo protiv svoje vlade. Međutim, strategija "maksimalnog pritiska" zasigurno je ostavila traga na stanovništvo Irana, čiji je jedan dio zapao u apatiju zbog ovog desetljeća dugog rata kojem se ne nazire kraj. S obzirom da na Bliskom istoku ne postoji vojno rješenje, došli smo do završne faze u kojoj Iran polako, ali sigurno ide prema svom cilju.

Nedavno su objavljene fotografije izgradnje velike raketne baze "Imam Ali", koja se gradi u pustinji u blizini čvorišta Abu Kamal, gdje je kopneni put onoga što oni nazivaju mjesto susreta "Osovine otpora". prolazi. Također, iranske tvrtke u suradnji sa sirijskim državnim tvrtkama započele su izgradnju nekoliko termoelektrana u obalnom području i rekonstrukciju najveće u provinciji Aleppo. Poslovi vrijede više od milijardu i pol dolara.

Nedavno je oživljen plan izgradnje željezničke pruge koja će se protezati od Irana, preko Iraka do sirijske obale. Iako ekonomska situacija u zemljama "Osovine otpora" nije sretna, a kada govorimo o Siriji, gotovo je očajna zbog rata i dugogodišnjih teških sankcija zapadnih zemalja, čini se da infrastrukturni projekti brzo napreduju. Nedavni napadi izraelskih zrakoplova na položaje šiitske milicije pod nadzorom Irana i sirijske vojske odnijeli su nekoliko života i prouzročili manju materijalnu štetu. Tako je Izrael nastavio kontinuitet napada izvan zona moćne sirijske protuzračne obrane, koja je do sada uspjela odbiti veće napade i ne dopuštati pristup neprijateljskim zrakoplovima u dubini teritorija. Uz atentat na iranskog nuklearnog fizičara, Izrael ne prestaje raditi na svim poljima gdje može kako bi usmjeravao otrovne strelice u smjeru Irana. Izraelska strategija Što je izraelska dugoročna strategija? Izrael je bio protiv nuklearnog sporazuma jer je, prema Netanyahuovom mišljenju, Iranu dao sredstva za provedbu njegove regionalne politike, dok s druge strane, prema njegovim riječima, Iranu ne smije biti dopušteno da proizvodi nuklearno oružje. Drugim riječima, Iranu se ne smije dopustiti da bilo što učini. Ali pitanje je može li Izrael spriječiti Iran ako se zna da ta zemlja sa svojim saveznicima predstavlja moćan vojni čimbenik na Bliskom istoku?

Odgovor je - ne s ovim kartama, zato se ova situacija produžava . Nedavna izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova poslana je Izraelu s porukom "da Izrael nije u opasnosti s teritorija Sirije", ali s druge strane, prije nekoliko godina, Rusi su naglasili da "ne mogu utjecati na protjerivanje Irana iz Sirije “. Drugim riječima, širenje "Osovine otpora" nastavlja se u regiji, polako, ali sigurno.

Sirija i južni Libanon ključni su za potencijalni rat između Izraela i Irana, jer se na njihovim teritorijima nalaze deseci tisuća projektila kratkog i srednjeg dometa. Očito je da je ovo dugoročna strategija gomilanja raketnih kapaciteta dok neprijatelj ne nadvlada do te mjere da se nađe u inferiornom položaju. Izrael to sigurno zna. Ali što je sljedeće?

Najavljeno povlačenje američkih trupa Donalda Trumpa iz Sirije i Iraka praktički bi Izraelu stavilo omču oko vrata, ali unatoč glasnim izjavama američkog predsjednika, povlačenje iz Afganistana i Iraka postupno je, dok američke trupe "čuvaju" sirijsku naftu putem Eufrat nije smanjio svoj broj. država. Istina je, kako se stvari odvijaju u Iraku, postaje jasno da je povlačenje iz njega neizbježno. Američke trupe smještene su u tri velike baze i broje oko 2500 vojnika. Šiitske milicije, brojeći desetke tisuća ljudi, nastavile su seriju bombaških napada na američke logističke konvoje, koje, inače, ne prevozi američka vojska, već posrednici.

Od početka 2020. do danas uništeno je stotine jedinica opreme, ali praktički bez ikakvih žrtava za američke vojnike unutar utvrđenih baza. Zašto je to tako? U prošlogodišnjem napadu američko zrakoplovstvo pogodilo je zračnu luku južno od Bagdada, gdje se nalazio logor šiitske milicije. Bio je to odgovor na smrt nekoliko koalicijskih vojnika i ranjavanje desetaka njih. To je šiitskim skupinama dalo do znanja da će američka avijacija uvijek odgovoriti na daljnju eskalaciju akcija izvan uništavanja konvoja.

Razlog zašto šiitske milicije ne koriste strategiju totalne eskalacije sukoba je krhka ekonomska i politička situacija u Iraku, koja se konsolidira velikim projektima koje iračka vlada uglavnom potpisuje s Kinom, ali i s mnogim drugim trgovinskim zemljama koje mogu nazvati "uljem za sve". Stoga, unatoč želji da postanu potpuno suvereni, moraju i dalje igrati igru ​​mačke i miša sa starim "saveznikom", čija je minimalna prisutnost dokaz da Amerika želi produžiti povlačenje koliko god može i zadržati iranski utjecaj kontrolirati.

Između krajnjeg cilja, koji je "nadohvat ruke" Irana i njegovih saveznika, i želje Izraela da ga uspori (ali i nemogućnosti da ga u potpunosti spriječi), igra ulazi u sam kraj. Mnogi analitičari vjeruju da će Izrael riskirati potencijalni regionalni sukob napadom na jednu od biljaka. Zbog nedavnog dolaska američkih bombardera B-52 na Bliski istok, Iran je započeo jednu od najvećih vojnih vježbi kako bi pokazao spremnost da "zapali cijelu regiju", ako se dogodi takav napad. Treba vidjeti tko će povući sljedeći potez.